Pandorine kutije triju duša

Što će nam napraviti ono što se podvlači ispod, kao podvodna struja, ono što vodi u nepoznato drugdje u kojem nas nema? provodni je motiv i četvrtoga romana Tomice Šćavina, nagrađivane književnice i psihologinje, u kojem spaja svoje dvije strasti: introspektivne zarone u teško dokučive prostore podsvjesnoga i oživotvorenje takvih procesa u performativnom jeziku umjetničke riječi.

Izd. V. B. Z., Zagreb, 2025.

Prešućeni jezik pripovjedački je istkan u monološko-asocijativnoj formi triju ženskih glasova: Prevoditeljici kiše, Šutiteljici i Skladateljici. Riječ je o ženama iz istoga podneblja (otok Prvić) koje vremeplovom otkrivaju svoje turbulentne životne sudbine u stoljetnom rasponu od 1920. do 2024. godine. Dominantna tema Šćavinina romana – egzistencija triju žena u svijetu bez ljubavnoga odgovora – ispripovijedana je minucioznim lirskim stilom u maniri magičnog realizma koji spaja unutarnji svijet triju (anti)junakinja s vanjskim svijetom otoka u šibenskome arhipelagu. Iako povijesno pripadaju različitim društveno-političkim sustavima, njihova svakodnevica jednako je intenzivno protkana patrijarhalnim mentalitetom koji ih stavlja u podređene položaje unutar obitelji.

Sraz muške seksualne energije sa ženskom autorica opisuje ferićevski izravno, uvijek dramatično i nekontrolirano, s kobnim posljedicama za oboje ljubavnika. Eros je tim ženama i životni pokretač i grobar svih njihovih nadanja, težnji i očekivanja. Ima li izlaza iz mračnog tunela anksiozno-evazivnih navezanosti, jedna je od temeljnih idejnih premisa romana koji pokušava „razumjeti“ traumu na razini individue gurnute u socijalni kontekst. Neimenovani ženski likovi, prispodobljeni psihološki, a govornom karakterizacijom, tj. jezikom sredine, i društveno, funkcioniraju dijelom i kao simboli određenog disfunkcionalnog ponašanja. Naracija romana meandrira od slobodnog neupravnoga govora do solilokvija triju žena koje pamte muške udarce, bračne prijevare, seksualno zlostavljanje unutar obitelji, otuđenost i odgojna zanemarivanja.

U naturalističkim opisima opore dalmatinske svakodnevice prošloga stoljeća kao da ima odjeka Kalebove prozaistike (njegova glasovitog Gosta): atmosfere ognjišta, tegobna pletenja mriža i konopa, nezdrave muške šutnje i ženske okrenutosti kakvoj opsesivnoj radnji: „skupljanju“ buletina ili pletenju kartila. Ženino je nezadovoljstvo pak u suvremenosti prispodobljeno likom Skladateljice koja u virtualnim distrakcijama Tindera pokušava pronaći životne vrhunce bježeći od „ranjenoga djeteta“ u sebi. Oslikavanje Prevoditeljičine i Šutiteljičine borbe s traumama zlostavljanja (srodnoga porijekla) protkano je i nekim drugim „križevima“: analfabetizmom, mentalnim oboljenjima, duševnim „vakuumima“ i hendikepom nijemosti – tabu temama prošloga stoljeća – iz kojih obje „izlaze“ s psihosomatskim manifestacijama.

Snažnom sugestivnošću poetskoga izraza, negdje i grafostilemskim izražajnim postupcima (kodiranje Prevoditeljičinih buletina) autorica nenametljivim glasom društvene angažiranosti raskriljuje ženino zauzimanje za samu sebe i put ka samoiscjeljenju. Moglo bi se reći kako čitateljeva radost proporcionalno raste s pozitivnim promjenama koje polako dovode do tjelesnoga i psihičkoga oslobađanja triju protagonistica. Ali duhovni analfabetizam, kao korijen svih zala koja čovjeku prijete, ostaje, međutim, trajnom opasnošću u svim međuljudskim odnosima, kako bračnim, tako i obiteljskim, društvenim. I uz feministički društveni rast u 21. stoljeću, „količina je suza u svijetu nepromjenjiva“, stalna, a rad na samome sebi svakodnevna zadaća. „Koliko je onog što nas je nekada spašavalo, a danas nas može ubiti, ali možda ipak neće, jer smo evoluirali i naučili?“ pita se glazbeno neostvarena Skladateljica u svom Dnevniku otvaranja, umorna od grozničavog bježanja iz jedne veze s muškarcem u drugu, treću...  tražeći u njima ono što joj Sijamci (tako je mislila o emocionalno „odsutnim“ roditeljima) tijekom odrastanja nisu iskazivali. Kako se ostvariti u kolopletu zamršenih odnosa, ovisničkih ponašanja i trajnog nezadovoljstva samim sobom i okolnim svijetom kad je „ljudski rod harfa s raštimanim žicama?“ U tom smionom otvaranju Pandorinih kutija ranjene ženske nutrine Tomica Šćavina vidi svjetlo koje može preobraziti njezino djelovanje na Zemlji: „Ta harfa se proteže u zemlju kao korijenje i u nebo kao uskrsnuće.“ Zasvirati na njezinim strunama jezikom zdravog sebeljublja koje je potom spremno otvoriti i sve buletine duše, temeljna je poruka romana koji odzvanja melodijom rasta i pronalaženja unutarnjega mira, najblagorodnije povlastice čovjekova postojanja.

Lirski zgusnutim romanom Prešućeni jezik Tomica Šćavina potvrđuje svoju književnu orijentaciju prema monološkome žanru, najpotpunijem zrcalnu iskazu čovjekove nutrine, koju dijeli s nekim drugim autorima na hrvatskoj književnoj sceni: Teom Tulić, Magdalenom Blažević, Markom Tomašem, Slavenkom Drakulić.